Krivotvorenje, piratstvo, plagiranje i lažno autorstvo česti su oblici krađe intelektualnog vlasništva – nekome sasvim uobičajena, a drugima neprihvatljiva pojava.
Razmjeri krađe intelektualnog vlasništva, barem u onome što prepoznajemo pod pojmom „trademark“, detaljno su opisani u studiji EUIPO-a i OECD-a (Europskog ureda za zaštitu intelektualnog vlasništva i Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj). Rezultati studije koja je objavljena u ožujku ove godine upućuju na nešto što je s razlogom postalo stereotip pa tako saznajemo da 75 % carinski oduzetih proizvoda dolazi iz Kine; radi se o krivotvorinama lijekova, zaštitne opreme, ali i o čitavom nizu proizvoda široke potrošnje, koji predstavljaju zdravstvene i sigurnosne rizike.
Tony Sloterman (vlasnik tvrtke Casino Bonus Finder) upozorava da, primjerice, mnogi sajtovi za klađenje krše copyright prava ali da je to tek mali dio onoga što intelektualno vlasništvo podrazumijeva.
Naravno, postoje i oprečni pogledi na koncept vlasništva nad ljudskim idejama i ekskluzivnim pravima na nematerijalna dobra pa tako pojedinci uopće ne mogu shvatiti zašto zagovaratelji slobodnog tržišta nastoje poštivati vlasnička prava pojedinaca što uključuje i nečije vlasništvo nad idejama.
Primjerice, zamislite samo situaciju kad bi netko patentirao nogometnu formaciju “4-4-2” ili frizuru pa bi svi plaćali naknadu za pravo korištenja takve formacije ili nošenja takve frizure. Ipak, takav argument predstavlja sasvim drugu krajnost. Slično je razmišljanje i u slučaju kad netko nema licencu za franšizu lanca brze prehrane pa olako smatra da je oštećena strana samo potrošač, ali ne i onaj tko polaže pravo na licencu. Također, slično situacija je i s kopiranjem objavljenih književnih djela pa određeni pojedinci smatraju da su izuzeti od tog pravila jer nisu strana obavezana ugovorom koji autor sklapa s izdavačem.
Treba biti realan i priznati kako pojam intelektualnog vlasništva nije jednoznačan, te da obuhvaća različita područja koja su često podložna pojednostavljenju i generalizaciji. Naime, iako se od davne 1623. godine započelo s dodjelom prava (ili monopola) na eksploataciju izuma (putem tzv. “patentnih pisama”) – pojam “intelektualno vlasništvo” ulazi u realnu upotrebu od 1967. godine (osnivanjem Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo). Zaštita autorskih prava tada je obuhvaćala umjetnička djela i bila je osmišljena radi promicanja umjetnika. S druge strane, propisi u području patenata bili su namijenjeni promicanju autora korisnih ideja, a zaštitni znakovi služili su potrošačima kao spoznaja o proizvodu koji kupuju. Dakle, radilo se o potpuno različitim regulacijama, koje se i inače razmatraju odvojeno.
Nekome se može činiti da takva regulacija štiti “monopolističke” interese nositelja intelektualnog vlasništva (kao u južnoameričkom primjeru gdje se naplaćivala “tehnološka naknada” za korištenje GM sjemena), no ipak je potrebna zaštita intelektualnog vlasništva. Gdje bismo došli kada bi svatko mogao ukrasti tuđu ideju, proizvod, rad, i zašto bi itko ulagao u svoje znanje i trošio svoje vrijeme za stvaranje nečeg autentičnog, ako bi mu u konačnici to netko mogao jednostavno nekažnjeno otuđiti?
Kako bi se izgradio pravedan i pravilan odnos prema intelektualnom vlasništvu te kako krivotvorine i prijevare ne bi postali društveno prihvatljive, u prvom redu treba sankcionirati “uglednike” akademske i stručne zajednice koji pokušavaju plagirati, a potom i sve ostale.
