Uspjeh će u životu često doći ako smo dobro upoznati sa stanjem stvari. Biti dobar u onome u čemu želimo biti uspješni uglavnom je stvar guranja sebe do granice svoje nesposobnosti. Koristeći jedan vrlo klasični primjer, možemo reći da se naša snaga najbolje povećava podizanjem utega koji jedva možemo podići, a taj se princip primjenjuje i u drugim stvarima, ne samo teretani. Ono što je začuđujuće nije činjenica koliko je ovaj način razmišljanja koristan, već koliko ga je teško primijeniti. Postavlja se pitanje u čemu je problem i zašto se, unatoč tome što znamo kako napredovati, konstantno vraćamo svojim rutinama?
Napredak mora postati rutina
Svi u nekom trenutku bez motivacije možemo reći da smo lijeni. Da nismo lijeni, bili bismo spremni prihvatiti sve izazove koji stoje na putu prema osobnom napretku. Možda je to istina, ali optuživanje lijenosti definitivno ne rješava problem. Razlog zbog kojeg je osobni napredak težak nije samo zato što smo lijeni, problem je puno dublji od toga. Najbolji primjer zašto nam je teško napredovati je gravitacija. Ljudi se vraćaju rutini, jer je to pretpostavljeno stanje. Primjerice, ako bacate loptu u zrak, svakim idućim bacanjem sve više, njezina će se maksimalna udaljenost od tla konstantno povećavati. No, prestanete li bacati tu istu loptu, ona će pasti natrag na tlo. Vratit će se u svoju rutinu koja joj nalaže da miruje. Trčanje je još jedan sjajan primjer. Nakon što počnete trčati, prvih nekoliko tjedana sa svakim trčanjem postajete sve bolji. Uskoro se poboljšanje usporava. Nekoliko mjeseci kasnije može se potpuno zaustaviti. Udaljenost koju sada trčite postala je rutina, a kao što možete vidjeti, napredak ste uspjeli učiniti rutinom.
Lov za uspjehom
Postati dobar u nečemu često se prikazuje kao jedan dugi, postepeni put. Svaki tjedan vježbate nekoliko sati i nakon nekoliko godina ste majstor zanata. No, stvarnost ni približno ne izgleda tako. Zbog stalnog gravitacijskog privlačenja prema rutini, uspjeh je vjerojatno niz nesinkroniziranih skokova. Daleko od postepenog puta, postajanje dobrim vjerojatno je više poput kaosa ili brzog naleta napretka popraćenog dugim periodima stagnacije. Budući da je to jedna od najčešćih zabluda, ljudi si ne pokušavaju iz dana u dan postavljati teže zadatke, već rade jednako vjerujući kako će napredak sam doći. Kada shvate da je korak koji su si postavili postao rutina, ne odlučuju se napraviti novi korak prema naprijed, već prečesto znaju odustati misleći kako nemaju nikakve šanse. To je zabluda i definitivno nije ispravan način za pogled na stvari.
Zadajte si misije
Napredak se može konstantno postizati na način da si često zadajemo zanimljivije misije. Budući da ranije spomenuti primjer gravitacije i rutina maksimalno otežavaju napredak, moramo se zapitati što učiniti kako bi pobjegli od njih. Odgovor su projekti, zadaci ili misije koji nas stavljaju u nove i neistražene pozicije od kojih možemo profitirati. Misija je sinonim za putovanje, a ne samo njegovo odredište. No, čak i misija može postati rutina ako je predugačka. Zato je vrlo važno ostati inovativan u svakom trenutku i postavljati si misiju koja je kratkog vijeka kako bi po njezinom završetku mogli osmisliti novu. Sam osjećaj zadovoljstva po izvršavanju svake od njih bit će dovoljna motivacija da ne stanemo i nastavimo gurati prema naprijed.
Zaključak
Na samom kraju, važno je iz izrečenog izvući dvije lekcije. S jedne strane, želite da život bude pun zanimljivih, izazovnih misija koje vas tjeraju na učenje, prilagodbu i usavršavanje. S druge strane, želite stabilnu rutinu koja osigurava da ne izgubite ono što ste stekli. Ravnoteža između ova dva koncepta je presudna. Uvijek morate imati jedno oko na novim misijama koje vas konstantno poboljšavaju, a drugo oko na samoj rutini, pazeći da bude dovoljno jaka da održi vaše vještine, ali dovoljno slaba da gravitacija ne preuzme u potpunosti.
